Ulazila je sa jednim od svojih prijatelja u zastakljeni lokal na kraju grada.
Čovek joj je rekao: ''Znaš, dugo sam razmišljao o tvojoj priči. Uostalom, ti ne znaš kako će ona biti prihvaćena od strane osobe kojoj je posvećena. Ako hoćeš, hajde da objavimo neke druge priče. Ti ih bar imaš. Možda da još malo sačekaš.''
''Šta da čekam, da prođe još petnaest godina!''
Videla sam kad je spustila glavu, gledajući u pod.
''Možeš li da podigneš glavu?''
''Ne, ne mogu.''
Zatim, kao da su osetili još nečije prisustvo. Okrenuli su se.
Vrata su se otvorila, a dvoje zbunjenih ljudi čekalo je da vidi ko će ući. Niko nije ušao.
''Nije prvi put da se vrata otvore dok pričam o Terezi.''
''Šta si odlučila?''
Pogledala ga je.
''Objaviću priču.''
Bila sam svedok jedne priče.
Posmatrala sam devojčicu kako razdragano trčkara na putu od škole do kuće. U kosi je imala bezbroj šarenih šnalica. Neprestano je nešto pisala po svojim sveščicama. Bilo je nečeg šarenog u njenom pogledu. Svake noći pred spavanje slušala je pesme Tereze Kesovije. Negde u sobi stajala je i fotografija te žene. Ljudi su se čudili dok su slušali kako priča o njoj. Naročito su sa čuđenjem konstatovali da u Talijinim očima prepoznaju odsjaj Terezinog lika.