''Ja razumem njene pesme'' – odgovarala im je mudro, kroz osmeh.
Imala je samo jednu želju. Jednu želju tokom svog detinjstva. Želju koja je činila drugačijom od ostale dece. Želela je, samo i samo, da ode na koncert i da ....
Da odnese Terezi roze ruže.
Čula je da odrasli pričaju o ratu. Ali to je jedina priča koju nije mogla da razume. Ili
mozda nije htela.
''Hoćemo li mi ikada poći na njen koncert''?
''Jednog dana hoćemo'' - govorila je Lenka.
''Za mesec dana?'' upitala je sutradan.
Lenka ćuti.
''Za dva meseca''.
Lenka ćuti.
''Za godinu dana''.
Lenka opet ćuti.
Samo ponekad kada bi je pogledala u oči Lenka bi prošaputala '' Drago dete, samo Bog zna kada će to biti''.
Kada je konačno shvatila da mora da čeka da prođu godine, a ne godina, kada je konačno razumela tu strašnu reč ''rat'', snažnim pokretom ruku svukla je sve šnale sa kose i one više nikada nisu zasijale na njenoj glavi. Stavila je lutke da spavaju i više nikada ih nije budila. Potamnelo je nešto u njenom pogledu.
Roze ruže je ipak kupila. Dugo su mirisale u njenoj sobi. Sve dok se nisu pretvorile u prah.
Deca su najžešći protivnici rata.